Ispod balkona tri djecaka puse travu k'o i svaku drugu noc, iznad mene veliko, tamno nebo, bez zvijezda. Lezim u mrezi, umotala sam se u dvije deke, i , oh Boze, kako je hladno, ali u protest ovom (ne)vremenu, odlucila sam provesti malo ove noci na balkonu, sa laptopom, Wellnes keksom s grozdjicama, casom ledenog mlijeka i u mrezi razapetoj duz cijelog balkona! Oh, fuck you, May! U r soooo gay! (slucajno se rimuje, nije mi bila namjera ^_^)

U godinama sam kada vrijeme najbrze prolazi. Mislila sam da je to zbog nacina na koje provodim dane, znate vec, moji dani se ne razlikuju puno od vasih. Vecina sati provedenih uz laptop... No, kada malo bolje razmislim, to je zbog toga sto sam u onim godinama u koje sam jedva cekala da dodjem. Cini mi se, odnosno, ne, znam, da sam nekada sa 18 pisala post o tome kako bi sve lakse bilo da imam dvadeset dvije. I post se zvao "cekajuci 22". I evo me, u svojim dvadeset drugim, i zivot je poprilicno jednostavan. I sve je tako lakse. Vec znam sta cu biti u zivotu, vec se vidim negdje za 10 godina, znam s kim cu provesti zivot, doduse, nadje se par problemcica, no, oni se provjereno uvijek rijese. Izasla sam iz svih emocionalnih i kojekakvih kriza, koje imas kada cekas 22. I stvarno, pored covjeka kojeg volim i koji me voli, diplome koju cu dobiti uskoro, mog licnog stana, dvije prelijepe sestre, roditelja koji su toliko ponosni na mene, i par prijatelja s kojim mogu popiti kafu i pritom se ne nasekirati i iznervirati, ne mogu da se zalim ni na sta. Osim, eto, sto mi vrijeme brzo prolazi, i sto, imam osjecaj, brzo starim. I dalje je moja najveca zelja da ostarim, jer, znate, to bi znacilo da necu umrijeti mlada, i da cu imati priliku vidjeti svoju djecu kako imaju svoju djecu, ali VRIJEME TAKO BRZO PROLAZI.Znala sam da ce doci jedan ovakav post, buduci da sam prethodno listala porodicne albume, gledala slike , razmisljala o tome kako je 1990. bila prije 22 godine, GOD DAMN IT! :O :D Vidjela sam par novih bora na maminom licu, dok smo pile kafu, gledam malu seku s balkona kako broji do 20, igrajuci se zmire; vjezbam fiziku za prijemni sa sestrom koja je u petak zavrsila gimnaziju i mnogo se boji prijemnog za Medicinu, smisljam sta cu obuci za dodjelu diploma... VRIJEME TAKO BRZO PROLAZI. Meni ostaju neka divna sjecanja, ruzna sam vremenom potisnula, kako to vec covjekov mozak radi po defaultu. Tako se plasim buducnosti i tako je jedva cekam. No, iako vrijeme leti, da se tako izrazim, neke stvari, znate, nikad se ne mijenjaju, ma koliko godina proslo. I dalje moj tata ne propusta nijednu Zeljinu utakmicu, i danas je citav dan slavio dvije titule, kao kakav dvadesetogodisnjak. Mama i dalje usisava kucu svaki dan i hrani macice iz komsiluka, krisom, da tata ne sazna. Seka i dalje po cijeli dan hoda u pidzami i ne jede meso. Nana i ove godine ide na more, iako je napunila 73. Teta H., iz komsiluka, svaki put kad me vidi kaze kako sam veca od mame. Komsija S. kosi travu uvijek na isti dan kada i moj stari. Djeca iz komsiluka se igraju istih igara kojih sam se i ja igrala, imaju iste brojalice i zbog istih stvari se svadjaju. I mozda, znate, bih se ja sada malo i lose osjecala zbog toga sto sam svjedok kako vrijeme brzo prolazi, no, naprotiv, radujem se. Svom zivotu s njim, nasoj prvoj bracnoj noci, prvoj kuci, prvim komsijama, prvom djetetu, i svemu ostalom sto ce mi biti Prvo s njim. U cast svega Prvog, zivjela prolaznost vremena!

'ocu samo da kazem par stvari. Kao prvo, GRAS. Hocete da vam platim kartu? Molim lijepo, necu nikad. Kad mi tramvaj najvise treba njega nema, a kad dodje, u njemu pola populacije Sarajeva, ukljucujuci prljave,smrdljive, stare dripce koji se uvijek nekako nadju tik iza mene i cesu se o moj bok "zbog Prvog Njutnovog zakona". Da je Njutn znao ko ce se sve vaditi na to, sumnjam da bi se ikada bavio time sta se desava sa tijelom koje se krece. Pu! Kao drugo, VRUCE. Vruce je, vruce i vruce. Obucem bijelu, tanku kosuljicu bez potkosulje i opet mi je vruce. Vruce mi je od kose, vruce mi je u hladu, vruce mi je na balkonu. Narocito mi je vruce ujutro. I sada mi je vruce, a sjedim u hodniku, na parketu. Kao trece, price o vremenu u cekaonici sa nepoznatim ljudima. Prezirem razgovore koji popunjavaju neugodnu tisinu ili sakrivaju kvrcanje stomaka. Prezirem ljude koji mogu pricati sa svima o svemu. Kao cetvrto, djevojke koje glasno pricaju u kaficima. Ne znam sta mi je tacno tu gore: to sto glasno pricaju ili to sto su misljenja da to sto pricaju trebaju svi da cuju. "Digla je kredit hiljadu maraka i kupila cizme i kaput. Mogu se i ja zaduzit. Nijedne cizme joj nisu ispod 300 maraka, a zivi u sobi dva sa dva. Seljanka glupa. Da ih makar ima na nesto obuc, a ne na one balvane. Jebo je otac ahahhah. A eno, prica mi Anera, nije je je*'o ko nije pit'o, njoj pricala sestra, njena najbolja jaranica isla s njom u srednju..." O boze, pozeljela sam u tom trenutku da pusim, da povucem duboko jedan dim, pogledam u stranu, polahko ga ispustim i opsujem, da ne mogu prostije. Kao peto, crne tange na bijele pantole?! Ne mogu trenutno da zamislim veci modni promasaj. Kao sesto, uvazene prodavacice u radnjama koje se ponasaju kao da su njihove radnje, a ne kao da su tu obicne potrcke, koje koriste digitron da sracunaju koliko kusura treba da mi vrate. Kao sedmo, moje frustracije zbog malih, nevaznih, beznacajnih ljudi koji me slucajno ocasu ramenom na pjesackom prelazu, koji se nakaslju u mojoj blizini, koji mi smetaju da ih zaobidjem na trotoaru i koji imaju iritantno zvono na mobitelu. Kao osmo, moji izljevi bijesa i eksplozivne reakcije preko telefona u razgovoru s mojim Dragim, koji, Bog zna, nicem nije kriv, a ja tako. A, eee, nisam normalna kad poludim, fakat.

Djevojke, djevojcice, zene, sve mi biramo barabe. Sve mi, u jednom zivotnom periodu, koji je usko vezan sa pubertetom, zelimo da patimo, da se nadjemo u svakoj tuznoj Balasevoj pjesmi i da placemo. I kad sve to prodje, kad ostavimo iza sebe more nekih beznacajnih, prolaznih gimnazijskih sminekera, maminih sinova, teskih metalaca, visokih kosarkasa... i kada konacno ZNAMO sta ne zelimo u zivotu, svaka od nas zaslluzuje nekog zbog koga ce zaplakati od srece. Nemojte da to prodje pored vas, a da ga ne primijetite! Nemojte da cijeli zivot birate barabe, jer vam se to tolerise samo u pubertetu! Nemojte da spustate svoje kriterije! Znam da cu sad zvucati totalno geeeeej, al ljepseg osjecaja od onog kad vam suze od srece idu niz lice vjerovatno nema. Hocu da zabiljezim ovaj datum. I da izdvojim jednu minutu da se obratim Bogu. Necu nista da trazim, samo da se zahvalim sto mi Ga je dao. Hvala.

Ne znam tacno kada je ovo postao samo ljubavni blog. Uletim s vremena na vrijeme na blogger i citam neke random blogove i vecinom su svi ljubavni. Uvijek pomislim "oh boze, the amount of love bloggers it too damn high!". No, i moj blog je postao jedan od onih ljubavnih. To je, jer, sada sva ovisim o njemu. Od njega ovisi moje raspolozenje. Po njemu se moji dani poznaju. Ovaj lijevi box vise nema smisla: totalno sam ovisna. Navukla sam se na njegove usne, i stvarno ne mogu da zamislim koji rehabilitacijski centar bi mi mogao pomoci. Strasno je ovo, da neko ima ovoliku moc nad tobom. Moc da te ucini najsretnijom djevojkom na svijetu. Moc da ti samo jednim potezom unisti cijeli zivot. On je moja slabost, mozda i jedina. Priznala sam mu to. Priznala sam mu sve. Dala sam mu se cijela i sada moze da ucini sto zeli sa mnom. Pomisao da bih ga mogla izgubiti mi stvara vecu mucninu nego najstresniji dozivljaj u mom zivotu, i pazite, samo pomisao! Kada smo zajedno, tada sam najsretnija, i u njegovom zagrljaju, dok mi mirise kosu i stisce ruku ponekad pocnem razmisljati o tome sta bih bez njega. On to primijeti, ne kaze nista, pogledom me uvjeri u to da nnikada necu znati kako je bez njega, i ja sam sigurnija u to mnogo puta vise nego da mi je rekao milion recenica. Ne zelim da zvucim otrcano, stvarno ne zelim, svjesna sam da rijeci mogu biti otrcane, ali emocije nikada! Iako ne planiram da se udajem prije 28-e, kada legnem, skoro svaku noc, zamisljam prsten na svojoj desnoj ruci i zivot s njim. I ma koliko mi je drago sto zivot mogu da zamislim s njim, jos mi je draze sto ga ne mogu zamisliti bez njega.

Proslavili smo prvi maj i godisnjicu na moru. Danas je godina otkako si tu, a ja jedino za cime zalim je sto ne postoji broj sa kojim bih pomnozila ovu jednu, a da pokaze koliko jos godina zelim da tu i ostanes.